Gimnazija Tituša Brezovačkog Zagreb

Iz kuta učenika i profesora Gimnazije Tituša Brezovačkog

Gimnazija Tituša Brezovačkog i ja prvi smo se put susreli 1993. Tada sam bila završila osnovnu školu i trebalo se upisati u srednju. Najbolje gimnaziju, jer tada je najlakše upisati fakultet, kako su tvrdili moji roditelji. I svi ostali ljudi. Tako je počelo.

Četiri godine učeništva u našoj školi. Nije bilo loše. Toga se sjećam sa umjerenim zadovoljstvom. Nitko me nije gnjavio, niti ja ikoga (osim profesora, ali to se mora). Naučila sam skoro sve što mi je trebalo da bih, eto, i ja završila fakultet, te se našla na polumrtvoj točki čovjeka koji mora izabrati svoj poziv. Nije bilo baš lako, s obzirom na to da sam studij birala linijom manjeg (što znači – prema učenju većeg) otpora.

Profesorica Žagar nam je u trećem srednje jednom rekla kako je učiteljstvo neizmjerno lijep poziv. Nema većeg zadovoljstva prenositi svoje znanje i pripremati djecu za život. Nismo joj baš vjerovali. Mislili smo: 'Yeah, right.' I gađali smo se i dalje žvakaćama, išli na wc iako nam se nije išlo, urlali i markirali, te se žalili na nepravedno dobivene jedinice. Jer, znali smo sve, samo su nas profesori mrzili.

Situacija se nije promijenila. Učenici su i dalje takvi. Ali, ja u tome uživam. Danas predajem engleski jezik u istoj ovoj gimnaziji. Već sam prije otkrila da najviše na svijetu volim raditi u školi, da volim svu svoju dječicu, iako su nesnosna i misija im je da me zeznu. Srećom, ne mogu.

Naša je škola jednostavno super. I prije i poslije. Kad ne znaš ništa, i kad već dosta toga znaš. Super je nekom nešto objasniti i vidjeti da je skužio. Super su fantastične isprike zbog kašnjenja i nevjerojatni razlozi zbog kojih bi trebalo otkazati test. Tužakanja su smiješna, a zaplijenjene porukice urnebesne. Zvono, knjige, bilježnice, užine, provale na satu… početak jednog života…

Nadam se samo – jednog dobrog života.

                                          Vanja Šrajer, prof. engleskog jezika u GTB