Gimnazija Tituša Brezovačkog Zagreb

Priče bivših učenika i profesora 

Naša škola bila je njihov dom

VESELJKO VELČIĆ

Veseljko Velčić (1923.– ) diplomirao je romanistiku na Filozofskim fakultetu u Zagrebu. Nakon diplome prvo je bio urednik na Radio Zagrebu, potom animator kulture i andragog na Radničkom sveučilištu "Moša Pijade", gdje je kasnije djelovao i kao direktor Zavoda za andragogiju. Od 1967. do 1977. bio je aktivni političar, među ostalim i ministar kulture, a 1977. je izabran za ravnatelja Knjižnice. Objavio je više radova u području andragogije i knjižničarstva. Kako se zbog naglog razvoja informacijske i komunikacijske tehnologije još i prije njegova dolaska na čelo Knjižnice sve više tražila njezina reorganizacija i ponovno osuvremenjivanje poslovanja, Velčić je pokrenuo niz društvenih i stručnih akcija za pripremu informatizacije njezinog poslovanja te preobrazbe u središte hrvatskog knjižničnog sustava. Kako su istovremeno bile u tijeku već pripremne radnje za izgradnju nove zgrade Knjižnice, Velčić se snažno angažirao u svekolikim aktivnostima vezanima za potrebe nove zgrade. Zahvaljujući njegovom zalaganju Knjižnica je dobila na raspolaganje dvorac Golubovec, u koji je potom pohranila više od 600.000 sv. neevidentirane građe, kako bi se ona mogla tamo sortirati i obraditi za buduću selidbu. Velčić je ishodio i bolji društveno-ekonomski status za Knjižnicu. Tijekom svojega mandata uspio je gotovo podvostručiti  broj zaposlenika te osigurati znatno bolje financiranje svoje ustanove. Godine 1982. je pokrenuo i izdavanje Građe za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835.-1940.

Gospodin Veseljko Velčić u učionici koja  mu je bila spavaonica 4 godine.

Frane Benedikt Sironic

/ Benedetto Francesco Sironi /

Dok ulazimo u našu gimnaziju, naslućujemo da dotična i nije novogradnja, a većina nas zna da je to stara barokna zgrada. I  tu činjenicu uzimamo «zdravo za gotovo».

Pitate li se ikada čemu i komu je zgrada služila kada «Tituš» nije postojao (jasno, «Tituš» nije  ovdje oduvijek)?    …..Ja ne.

I  vjerojatno se to nikada ne bih  pitala da neki dan nisam započela razgovor s, meni dotad nepoznatim praujakom Franom Sironićem (u daljnjem tekstu barba Frane), simpatičnim Australcem podrijetlom iz Istre. Sada, nakon što sam ga upoznala, sa sigurnošću mogu ustvrditi da se, u razdoblju od 1937. do 1942. godine, ova žuta zgrada zvala «Istarski internat».

Barba Frane je, kao jedini sin imućne istarske obitelji, u svojoj jedanaestoj godini (1937.) napustio Istru i došao u Zagreb naučiti hrvatski jezik, kojeg je vrlo slabo govorio, i na njemu nastaviti svoje školovanje, započeto na talijanskom.

Zagreb je tada bio u Kraljevini SHS, a Istra pod vlašću Italije, tako da je barba Frane bio emigrant s adresom u Zagrebu, u Habdelićevoj 1!

KAKO JE TADA IZGLEDALA NAŠA ŠKOLA?

S obzirom da je Škola tada bila dom mnogim mladim Istranima, Istrankama i onima koji su se tako osjećali ( Slovenci, Talijani i Zagorci ), bila je podijeljena na «muški», «ženski», «profesorski» i «zajednički»  dio.

U prizemlju bijaše kuhinja (današnja učionica  za informatiku) koju su vodile časne sestre. «Dobro su kuhale», kaže barba Frane. Tada nisu postojali prozori, kojima je  atrij danas ograđen, postojale su arkade, a u dvorištu su se đaci rijetko sastajali i pričali. Atrij ni onda nije bio omiljeno mjesto za okupljanje jer je zbornica bila na istom mjestu kao i danas !

Na prvom katu bile su ženske spavaonice i učionice i tamo dečkima nije bio dopušten pristup. Drugi kat bio je «zabranjena zona» za djevojke! Ali, naravno, zabrana nije puno djelovala na druženje učenika (izgleda da se ni oni nisu zamarali formalnostima) pa su se često tajno posjećivali po sobama. Najčešće navečer… J

TKO JE BIO GLAVNI?

Voditelj Internata bio je gospodin Milačić (također Istranin), a imao je i pomoćnike, prefekte (trojicu:Vodinelića, Miljavca i jednoga kojemu se barba Frane ne sjeća imena).

Ni Milačić ni prefekti nisu bili obožavani, a  ni Miličićeva žena s kojom je živio u sobi (učionica današnjeg 2.c razreda). Milačić je bio «stroga zatucana konzerva», često bi ih kažnjavao, a imao je i nepodnošljive tikove. Stalno je «cuclao» palac lijeve ruke. Žena mu je  bila raščupana starica izgledom nalik na vješticu koja nikada nije izlazila iz sobe.

KAKO SU SE ZABAVLJALI?

Disciplina u Internatu bila je stroga, pravila čvrsta. A pravila postoje zato da bi se kršila!

Frane je bio jedan od onih koji su organizirali neposluh i bježanje pa je tako i najčešće bio kažnjavan. Prisjeća se kako je nagovorio prijatelje Slovenca Vitomira Dobrilu i Talijana Marija Čednaka da pokidaju rešetke s prozora kako bi mogli bježati iz Internata. Jednom su prilikom pobjegli u kino gledati  Tarzana, ali «neki papučari» su ih «cinkali« pa su idući dan (subota) morali od 8 sati  ujutro do podne klečati golih koljena na četki za čišćenje cipela! Miličić je nadobudno visio nad njima no, čim bi se na tren udaljio, Frane je ustao i šetao po hodniku!

Milačić je izradio 'Program smanjenja zabave', zadužioje prefekte da učenike vode u beskonačno duge i dosadne šetnje prirodom.

Prefektu Vodineliću  sviđala se neka djevojka u Šestinama pa su često morali satima hodati po kiši da bi dotični nakratko vidio tu djevojku, koja njemu i nije davala neki značaj.

No, nisu svi prefekti bili oduševljeni svojim angažmanom pa su često sabotirali, odveli bi đake na Tuškanac i pustili ih da si sami organiziraju vrijeme. Na Tuškanac su Zagrepčani dolazili na piknik, a Frane i prijatelji znali su što to znači- jabuke i kolači! Kada bi se izletnici udaljili iz svojih tabora, i tako ostavili košaru s hranom bez nadzora, učenici bi im krali kolače, palačinke, voće..

Na sličan način uspjeli su pribaviti i pravu loptu pa su na Tuškancu voljeli igrati nogomet. Bila im je to prava «fešta», jer su inače nogomet igrali bosi na školskom igralištu i to «krpenjačom» koju su napravili od vlastitih čarapa! Kada bi padala kiša znalo se dogoditi da nekome mokra, prljava i blatna «krpenjača» doleti u «facu»!

No, zahvaljujući Farni, nogomet nije jedini sport koji su igrali. Silno su željeli igrati tenis ali, poznavajući svoju materijalnu moć,  bilo im je jasno da nikada neće imati dovoljno za rekete.  No, Frane ih je svojim prijateljima pribavio, drveni poklopac glasovira raskomadao je na nekoliko dijelova i improvizirani reketi bili su spremni za uporabu! Uopće nije potrebno spominjati kako je Milačić na to reagirao!!!

U Internatu je vladalo pravilo «Tko jači, taj  tlači», pa su tako mlađi često stradavali iako i nisu bili krivi.

Svako jutro, po odlasku u Školu, čitali su dnevne novine koje su bile izložene u izlogu nekog kioska u Frankopanskoj, a s istog su kioska jednom tjedno krali strip «Fantomac». «Stripovi su bili skupi, a mi nismo  imali novaca» , s osmjehom na licu priča mi barba Frane.

ŽIVOTNI PUT BARBA FRANE NAKON INTERNATA

Dani provedeni u Internatu među onima su kojih se rado prisjeća.

Nakon Zagreba, barba Frane se vratio u roditeljski dom, no bio je politički sumnjiv talijanskim vlastima koje su ga uhitile u dva navrata (šesnaestogodišnjaci su stvarno politički vrlo sumnjivi!!). U zatvoru je dočekao i pad Italije, a Istra je tako pripala Njemačkoj koja ga je, zato što je bio mlad  i u snazi, prebacila u koncentracijski logor u Dachau!

Dok je tamo danima gladovao, sanjao je da na slobodi jede kruh i putar. Znao je da najbolje tek dolazi i radovao se životu na slobodi kojeg je s radošću iščekivao, iako njemu nije bilo naznaka.    Danas shvaća da ga je upravo taj  pozitivan stav spasio. Nije se, kao većina, pomirio sa sudbinom, nije dopustio smrti da ga uzme prije nego na slobodi pojede kruh i putar. U logoru je dočekao kraj 2.svjetskog rata i vratio se u Istru.

Nakon povratka u Istru jugoslavenske vlasti su ga uhitile kao neistomišljenika. Proglasili su ga informbiroovcem, iako s time nije imao nikakve veze. Zato je robijao u Lepoglavi.

Po povratku iz Lepoglave odlučio je pobjeći iz zemlje, što je i pokušao, ali je uhvaćen na granici i ponovo upućen u zatvor, ovoga puta u Staru Gradišku.

Nakon Gradiške uspješno je pobjegao u Pariz, a potom u Australiju gdje sada živi. Za vrijeme domovinskog rata materijalno je pomagao domovini, no nije se vraćao.

Danas uživa u Sidneyju s troje unuka, hrani «bush turkeys» koji mu dolaze u dvorište.

I svako jutro jede kruh i putar!!!

                                                Ivona Stančić-Rovis, 4.c - 2006.

DNEVNI RASPORED - RADNI DAN

ANICA  ŠKVORC – OSREDEČKI  U ŠKOLI ZA ODGAJATELJE 1955. GODINE

Kako sam krenula u Habdelićevu 1 – Moju dragu školu za odgajatelje

             Na kraju osmogodišnje škole u Kumrovcu, 1955. godine, odluku o daljnjem školovanju pomogla mi je donijeti moja razrednica. “Ti voliš djecu mogla bi biti dobra odgojiteljica“, rekla je.  A ja sam pomislila: „Možda, učiteljica“.

Tata me odveo u Zagreb i upisao u željenu Školu za odgajatelje. Nažalost ostalo je pitanje gdje stanovati, jer u Đačkom domu u zgradi škole nije bilo mjesta. Tako sam u prvoj godini školovanja stanovala kod tete, tatine sestre. Kod nje je već  godinu dana stanovao i moj stariji brat. I danas se pitam kako je naša draga teta, krhka zdravlja, u vrlo skromnim stambenim i materijalnim uvjetima (samo soba i kuhinja), primila nas s puno ljubavi u svoju spavaću sobu. Uz tetu i tetka spavao je i moj brat, a moja sestrična i ja zajedno na kauču. Ponekad bi dolazio kući i njihov sin, sa studija.

U drugoj godini  školovanja dobila sam mjesto u Đačkom domu u Habdelićevoj 1, u dijelu zgrade moje škole. To me jako obradovalo, ali ujedno i plašilo, osobito zbog mračnih i hladnih hodnika i vrlo strogog režima o kojem su mi pričale kolegice. Većina učenica našeg razreda, a bilo nas je 27, stanovala je u Đačkom domu u Habdelićevoj. Dvije učenice, Stanka i Marta, bile su u Đačkom domu u Opatičkoj ulici, a Zrinka je dolazila od tete s kojom je živjela. Svega nas nekoliko imalo je oba ili jednog roditelja, dok je većina učenica u ratnom vihoru izgubila roditelje, pa i sve najbliže. Bila su to djeca palih boraca, djeca zbjegova, nevine žrtve rata, tzv. ratna siročad. Valja naglasiti da je od 1950. do 1960., od kada se na ovu lokaciju preselila Škola za odgajatelje i oformio Đački dom, u njemu boravilo najviše učenica s istim ili sličnim sudbinama. Odrastale su u dječjim domovima diljem Hrvatske. Neke od njih bile su zajedno i više od 8 godina. Nedostatak majčinske i očinske ljubavi, braće, topline roditeljskog doma ostavilo je na njima neizbrisiv trag, ali nisu izgubile vjeru u ljude i nadu u bolje sutra. Neke od njih imale su sreću i putem novina (ili drugim putevima) uspjele pronaći svoje bliže rođake.

Kako su izgledale naša škola i dom

Velika i teška drvena vrata na ulazu u školu još i danas dočekuju generacije učenika, kao i porta, koja je nekad bila malo bliže ulazu. Svi smo je dobro zapamtili još od našeg prvog dolaska prije 50 godina, a naročito nam je ostala u sjećanju iz domskog života, brojnih  dežurstava, susreta, upoznavanja…

Prizemlje zgrade i I kat bili su đački dom, a ujedno i dječji vrtić – vježbaonica. U prizemlju zgrade, s lijeve strane hodnika nalazila se kuhinja (sada učionica za informatiku), te velika blagovaonica – sadašnja dvorana za tjelesni odgoj. Na  kraju hodnika s desne strane ulazilo se u tzv. “ tuširaonicu“. U djelu dvorišta prema Jezuitskom trgu u maloj  zgradi  bio je „vešeraj“ s velikim kotlom za pranje i iskuhavanje rublja, te velika kamena kada za ispiranje rublja. Tu je bio i stan našeg domara. Od porte desno, nakon stepenica, nalazio se ured naše ravnateljice doma, zatim ured tajnika, a s druge strane, danas zbornice, bila je soba domaćice. Na drugoj strani zgrade, prema Markovu trgu, u prizemlju, bila je bolesnička soba, spavaonice, a u produžetku  garderobe. Svaka od nas imala je jedan mali ormarić. Na prvom katu bile su spavaonice sa od 2 – 8 kreveta.

Na drugom katu bila je škola s velikim učionicama. To je ujedno u  poslije podnevnim satima bio i naš dnevni boravak za učenje, druženje... Ponekad smo učili i u blagavaonici i u prostoru današnje knjižnjice.

Domski život

Upraviteljica doma bila je drugarica Višnjić Ljubica, stroga, gotovo smo je se svi bojali. Bile su tu i naše odgojiteljice. Sjećam se posebno Karabatičke, Božene i Milene Zec, koja je stanovala u  potkrovlju zgrade.

Režim ili dnevni raspored  bio je dosta krut. Neke su ga kolegice prozvale vojničkim životom bez uniforme.

Postojala su dežurstva :

za jutarnje buđenje (zvono ) u 6 sati

za  čišćenje spavaonica,zatim hodnika i ostalih prostorija

za pomoć u kuhinji

u blagovaoni serviranje,nošenje hrane, spremanje ,pranje …

na porti po određenom rasporedu

Uvjeti su u prehrani bili skromni, ali je barem bilo dosta kruha i prema potrebi „repete“. Meni, kao i većini djevojaka, postojao je problem oko kupanja i tuširanja. Voda se puštala na kratko da se nasapunamo, a zatim opet na kratko da se isperemo. Mi iz roditeljskog doma u početku smo se vrlo loše osjećale na grupnom kupanju (oko 15 djevojaka). Bilo nas je stid. Problem nam je bila i hladnoća u garderobama, spavaonicama, hodnicima. Kad nije bilo sunca, mi koje smo imale dužu kosu češće smo se i prehlađivale. Još jedan od problema bio je vezan uz pranje i glačanje. Uglavnom je bila ispravna samo jedna“ pegla“ u domu, pa je bio dugačak red i predbilježbe za „peglanje“.

Izlasci

Učenice I i II razreda nisu imale izlazak radnim danom. Učenice III i IV razreda mogle su izaći do 8 sati navečer. Subotom i nedjeljom izlazak je bio do 10 sati navečer. Kasniti se nije smjelo. Dežurna na porti zaključavala je vrata, a često je  uz nju dežurala i odgojiteljica. Tko je kasnio, drugi dan ga je slijedio obavezan „raport“ kod upraviteljice, izricanje kazne, koja je najčešće bila zabrana izlaska.

Jedne večeri spremajući stvari u garderobni ormarić, čula sam tihi poziv: „Anice“. Bila je to kolegica Višnja, koja je zakasnila. Vrata već su bila zaključana. Kako je bila vrlo nježne građe – vitka, pomogla sam joj da se provuće kroz „gitre“ na prozoru. No netko od starijih kolegica dojavio je to našoj upraviteljici, te sam doživjela  veliku neugodu želeći je zaštiti.

Kako smo se zabavljale

Bile smo često pozivane u srednjoškolske đačke domove, što je znalo biti vrlo ugodno, više prijateljski. Bile su tako zvane „čajanke“. Najviše nas je privlačio i veselio ples subotom i nedjeljom u Dvercima, kod Tucmana u Bogovićevoj, te u muškom domu na Mažurancu. Ali sve je to tako kratko trajalo. Bile su pauze između plesa, a mi bi plesale taman kad su počeli ponovno svirati. Suznih očiju trčale smo Radićevom ulicom, kako bi što prije stigle, da nas ne dočekaju zatvorena vrata.

Najviše zbog skromne garderobe gotovo sviju nas, prije izlaska odvijalo se veliko posuđivanje odjeće, posebno haljina, suknji i bluzica. To je bilo vrijeme „širokih suknji“ (puni krug) od tafta i lasteks remena. Nesebično smo dijelile sve što smo imale, a u večernjim satima, do kasno u noć u spavaonicama prepričavale smo doživljaje, dijelile radost i tugu. Sjećam se kako je kolegica Mira kako bi sačuvala frizuru  za „rendes“ čitavu noć prosjedila  i držala glavu na noćnom ormariću. Ujutro je frizura bila donekle sačuvana, ali su podočnjaci bili veliki, pa smo je pokušali uljepšati. Zbližile smo se u veselju, ali i u tuzi. Radovale se kad je kolegica Draga pronašla sestru i rođake, a kolegica Lijerka dobila sliku brata starog 15 godina za kojeg nije znala da postoji, a koji je traži.

Đačke ljubavi

Jasno, bile su prisutne već od I razreda. Obično se išlo u kino, na šetnje, a u večernjim satima bila je puna tzv. “Ulica uzdisaja“ kako smo je zvali (ustvari ulica Pavla Ritera Vitezovića). Neke su kolegice uživale zakazivati „rendese“ blizu doma s više dečki u malim razmacima. Zatim bi sa skrivenih mjesta iz doma gledale kako su uporni u čekanju. Naravno, one ne bi izlazile. No bilo je tu i ozbiljnjih veza koje su završile brakom. Tako sam i ja sa svojom đačkom ljubavi  proslavila 50 godišnjicu braka.

Kako nam je bilo u školi

Imali smo dragu razrednicu Stanku Fučkar. Iako smo bili posebno nestašan razred, naša razrednica, od milja zvana Fučkica bila je uvijek puna razumijevanja za nas. Gotovo svi profesori bili su nam ne samo profesori, već osobe koje su se nastojale približiti svakoj učenici, razumjeti njezine probleme, radovati se i tugovati s nama. Nema sumnje da je nastavni plan i program u mnogome uvjetovao odnos učenika i profesora, ali u našoj školi, u našem IV b razredu, bilo je drugačije. Osjetila se ne samo obrazovna, već i odgojna komponenta. Uz brigu za obrazovanje, nikada nisu stavljali u drugi plan probleme odrastanja  djece, nas učenica.

Kamo nakon mature

Sve smo jedva čekale da konačno maturiramo, a posebno kolegice, bez obitelji koje su se željele osamostaliti. Dječjih vrtića bilo je malo, pa su postojale i male mogućnosti zapošljavanja u struci, posebno u Zagrebu. Stoga je većina nas pronašla posao u struci izvan Zagreba (oko 60%). Neke kolegice, kao i ja, nastavile su školovanje upisom na više škole i fakultete, uglavnom prosvjetne struke (Jakica, Marija, Dušanka, Marta, Danica), te se zaposlile u osnovnim i srednjim školama. Samo kolegica Stanka, koja nam je uvijek lijepo svirala (posebno „ Za Elizu“) nije radila u prosvjeti, već u poduzeću u računovodstvu. Doškolavanjem i pozitivnim iskustvima u praksi kolegica Marija P i Drena bile su direktorice vrtića. Moje tri kolegice, Danica Todorović, Draga Vujaklija, Mara Biga i ja zaposlile smo se na dječjem odjelu Bolnice u Krapinskim toplicama. Udajom, preselila sam u Zagreb. Radila sam kao odgajateljica, i studirala uz rad na Pedagoškoj akademiji, a potom na Filozofskom fakultetu. To mi je omogućilo daljnji napredak u struci u svojstvu pedagoginje, direktorice dječjeg vrtića, te prosvjetne savjetnice za predškolski odgoj.

Sigurna sam da mi je u srednjoj školi bila pobuđena želja za daljnjim učenjem, te za novim spoznajama o odgoju najmlađih.

Danas, u IV razredu nekadašnje moje škole, priprema se za maturu moja unuka Anja Osredečki, što nas sve zajedno posebno raduje.

Naši susreti – proslave godišnjica mature (20, 30 , 35,  40,  45,  50)

Godine su prolazile, naprosto proletjele. Iako su neka školska prijateljstva prerasla u cjeloživotna, svaka od nas imala je svoj životni i profesionalni put. Često smo mislile jedne na druge, na naše provedene đačke zajedničke dane, te smo odlučile proslaviti 20 godišnjicu mature. Osnovale smo odbor u sastavu:  Danica Poljak-Golubić, Marija Prpić-Manovović i ja.

Okupili smo se u našoj  nekadašnjoj školi (nas 19). Stigla  nam je naša draga razrednica Fučkar, profesor Tortić, profesorica Ivanković, profesorica Križanić i direktor škole Ilija  Plavljanić. Pričale smo o dogodovštinama iz škole i domskog života koje nikad ne izbljede. Utvrdile smo da smo bile solidno pripremljena generacija zahvaljujući, prije svega, nastavničkom kadru, zanesenjacima koji su čitav svoj život poklonili odgojno obrazovnom radu. Jela je ustvrdila: “Bili smo čudan razred. Ponašali smo se na neki način koji nije uvijek bio prihvatljiv za druge. Možda je to bila sretna okolnost, jer u protivnom, našim profesorima bilo bi teško da nas se sjete između 20 generacija koje su slijedile. Bio je to“famozni“ IV b za koji se potajno sumnjalo  da će u životu krenuti malo krivudavo, ali hvala Bogu svi smo zahvaljujući potpori, podršci, profesorima i samom životnom putu  uspjeli“.

Bilo je to nezaboravno druženje, pa smo se dogovorili da ćemo se i dalje sastajati svakih 5 godina . Tako smo proslavili 20., 30., 35., 40., 45. i 50. godišnjicu mature, koje je organizirao isti organizacijski odbor. Svaka godišnjica donijela je puno radosti, doživljaja, a svakako bih istakla 20., 30. i 50. godišnjicu. Na proslavi 30 godišnjice mature također je bila naša razrednica Fučkar i profesorica Aurelija Ivanković. U školi je djelovao dio Pedagoškog centra Bogdan Ogrizović čija nas je voditeljica Zorica Matoz primila, a koja je također završila našu školu. Slike kruže iz ruke u ruku, najprije iz školskih dana crno – bijele, ali nama tako drage. Zatim slike s vjenčanja naše djece, promocija, a onda najdraže slike unučadi ponosnih baka.

Na 40 i 45 godišnjici  s nama je bila  profesorica Milena Roler – Halačev, koja nas je veoma obradovala. Kao i uvijek bila je puna duha, životnog optimizma. Rastajemo se srdačno puna srca. Svi priželjkujemo i 50 obljetnicu – barem u istom sastavu  u našoj nekadašnjoj zgradi škole, a sada Gimnaziji Tituša Brezovačkog.

prilog iz školskih novina

                                                                             30. godišnjica mature