Gimnazija Tituša Brezovačkog Zagreb

Između 1928. i 1931. u Zgradu u Habdelićevoj je preseljen Đački internat, osnovan u Karlovcu za istarske izbjeglice uglavnom đake Pazinske gimnazije koji je djelovao sve dok prostorije nije zatražila vojska. O tom razdoblju razgovarali s jednim od tadašnjih učenika, gospodinom Veseljkom Veljčićem:

• Kako se zovete?
„Veseljko Velčić“
• Kad ste rođeni i gdje?
„1923.  u Mošćenicama“
• Kad i zašto odlazite iz Istre?
„1930.  zajedno s ostalim gimnazijalcima iz Istre bio sam protjeran od strane fašista i prvo odlazim u Karlovac gdje sam bio smješten u Đački internat za izbjeglice iz Julijske krajine, a potom kad je taj internat premješten u Zagreb i ja odlazim tamo. Moji su roditelji plaćali taj internat i zbog toga sam osjećao veliku odgovornost prema radu.“

• Kako je izgledao prosječan dan u Konviktu?
„Sustav u Konviktu bio je strog i morali smo se držati reda i programa.
Radnima danima ustajali bismo se pola 7, uredili, popili kavu i otišli u školu.
Navečer smo imali vrijeme predviđeno za učenje i korepeticije, u pola 9 smo već morali ići na spavanje, a svjetla su se gasila u 9. Nedjeljom i blagdanom nismo naravno išli u školu, ali smo zato išli u crkvu. Uz učenje imali smo i vrijeme predviđeno za šetnju.“
• Jeste li išli u kazalište i muzeje?
„U kazalište na žalost nismo išli, ali smo znali posjećivati muzeje-posebno Povijesni muzej.“

• Kakav je bio odnos među učenicima?
„Mi mlađi, jer ja sam tada imao 10 godina, učili smo od starijih i prihvaćali njihove stavove. Tako sam se i pridružio partizanskom pokretu.“
• Je li i kako politika utjecala na život u Konviktu?
„Za profesore se znalo kojim političkim strujama pripadaju, ali to nam nikad nije pravilo probleme.

• Kakav je bio odnos između profesora i učenika?
Najčešće mi je najdraži bio profesor tjelesnog. Imao sam profesora francuskog jezika koji je napisao čitanku, ali ja bio jako zatvoren. Nije bio kao profesorica, ona me uvela u francuski romantizam, francusku književnost...I ja sam znao često recitirati francuske pjesme na priredbama. Nju su ubili ustaše jer je bila Židovka. I njoj u čast sam odlučio studirati francuski jezik. Sjećam se još profesora iz matematike, ali je on isto bio jako strog. Ja mislim da su vaši profesori daleko bolji.“

Svjetlana Vorel, prof., Petra Babić i Petra Vručina