Gimnazija Tituša Brezovačkog Zagreb

POVIJESNI PREGLED DJELOVANJA

U ZGRADI U HABDELIĆEVOJ 1, GDJE SE DANAS NALAZI GIMNAZIJA TITUŠA BREZOVAČKOG

Tijekom srednjega vijeka u Zagrebu nije postojala pučka škola. Tko je želio naučiti čitati i pisati, morao je sam pronaći učitelja koji će ga poučavati. Prava pučka škola otvorena je tek sredinom 16. stoljeća, i to vjerojatno u kući Gradskog poglavarstva na Gornjem gradu. Također, tijekom cijeloga srednjeg vijeka u Hrvatskoj nije postojala viša škola.

          No, 1606. godine u Zagreb dolaze isusovci. Ubrzo se o njima pronio glas kao o vještim propovjednicima. Njihovo se djelovanje najviše očitovalo na području prosvjete. Na molbu Zagrepčana osnovali su prvu gimnaziju 1607. godine na Trgu sv. Katarine. Hrvatsko je plemstvo zavoljelo isusovce i ponudilo im svoju pomoć. Javila se zamisao da se i siromašnim đacima omogući školovanje ako su daroviti i marljivi. S tom idejom  započinje i povijest naše škole.

           Ban Ivan Drašković je na Gornjem gradu, na mjestu današnje Habdelićeve 1, imao zidanu kuću i vrt koje je darovao isusovcima, pod uvjetom da se za siromašne đake uredi  poseban internat u kojem će, pod nadzorom isusovaca, imati stan i hranu. Isusovci su Draškovićevu zgradu srušili i odlučili su na njenom mjestu podići internat za svoje pitomce koji su pohađali Gimnaziju na Katarininu trgu. 

          Zgrada je građena od 1628. do 1631. godine. Prvi upravitelj Đačkog konvikta (sjemeništa) bio je gospodin Matija Vernić, a njega je naslijedio gospodin Juraj Habdelić. Zavod se dugo vremena nazivao  Institutum Josefinum ili Sjemenište siromaha pod zaštitom sv. Josipa. Na zgradi je stajao kip sv. Josipa koji dijete vodi u školu.

           Isusovci su upravljali Sjemeništem sv. Josipa sve do 1773. godine   kada je njihov red ukinut, a upravu nad Konviktom od 1776. godine preuzima svjetovno svećenstvo. Biskup Josip Galjuf proveo je 1779. godine reorganizaciju Zavoda i njegova imetka. Sjemenište sv. Josipa ukinuo je

car Josip II. No, već 1796. godine Sjemenište je bilo obnovljeno pod imenom Kraljevski plemićki konvikt i namijenjeno djeci plemića i visokih činovnika. Oko  45 pitomaca izabranog dijela društva uzdržavalo se od zaklade koju su osnovali velikaši.

           Kraljevski plemićki konvikt pojavio se u sudbonosnom trenutku za Hrvatsku, ali i čitavu Europu. Bio je rasadnik kulture u svim redovima hrvatskoga puka.  Hrvatskom je narodu u to doba  trebalo inteligencije jer je bio bez potrebnih škola i zavoda.  August Šenoa napisao je u časopisu Vienac: « Trećina hrvatske inteligencije izašla je iz ovoga  zavoda. To su bili muževi koji se proslaviše kao dostojanstvenici, političari, književnici i suci, ali i dobar dio velikaša  uzgojen je u ovom  zavodu.»

            Burna politička i povijesna vremena nisu dopustila da se Zavod mirno razvija. Uslijed državnog bankrota 1811. godine Zavod je izgubio velik dio novca, a 1814. godine on je i zatvoren. Ponovno je otvoren 1815. godine.

            Već 1830. godine radilo se na tome da se mladež u Zavodu uniformira. Za uniformu se odredila crvena kapa, plavi kaput i plave hlače.

            U Zavodu je postojala i kapelica gdje je mladež obavljala svoje zajedničke jutarnje i večernje molitve i slušala mise.  Pitomci su učili pjevanje, tamburanje, ples, glasovir, gusle, francuski jezik...

            Prve hrvatske redovite predstave prikazivale su se u Zavodu pred pozvanim gostima. Izvodili su se izvorni ili prevedeni komadi na kajkavskom narječju.  Predstava Matijaš grabancijaš dijak Tituša Brezovačkog prikazana je 12. siječnja 1804. godine.

           Pitomci su 1842. godine osnovali Čitaoničko društvo koje je izdavalo časopis Domovina. Zanimljivo je spomenuti i prvu knjižnicu Društva.

Već 1842. godine bilo je u njoj vrijednih izdanja. U knjižnici je bilo oko 1550 svezaka, premda je tijekom godina dosta knjiga izgubljeno ili uništeno.

           Burne 1848. godine  u Zavod se pitomci nisu primali, već su dobivali godišnju stipendiju. Na osnovi dopisa Kraljevskog ministarstva za bogoštovlje i nastavu Zavod je ponovo otvoren 1851. godine. Njime je upravljao ravnatelj kojeg je imenovalo Njegovo Veličanstvo. Prvi ravnatelj obnovljenog Zavoda bio je Josip Sermage. Poslije njega Zavodom su upravljali sve sami odličnici: Franjo Lehman, Mirko Ožegović, Adolfo Veber, Franjo Iveković i mnogi drugi.

            Kasnije, 1891. godine Zavod je proširen i u njega se moglo upisati 76 pitomaca. Svi pitomci bili su podijeljeni u 3 družbe kojima su na čelu bili prefekti, obično gimnazijski profesori.  Đaci su se ispitivali svaki dan navečer od 19 do 20 sati, a u tome su prefektima pomagali korepetitori, sveučilišni slušatelji. Svi poglavari stanovali su u Zavodu.

            Kraljevski plemićki konvikt djelovao je od 1796. do 1913. godine ( s prekidima od 1814. – 1820.  i 1848. – 1851. ). Kasnije,  od 1913. godine nalazio se u ovoj zgradi Odjel za bogoštovlje i nastavu tadašnje zemaljske vlade, a od 1914. do 1929. godine Statistički ured.

             Sve do Drugog svjetskog rata zgrada u Habdelićevoj 1 bila je sjedište Istarskog internata. Od 1941. do 1945. godine ovdje je boravila vojska, a poslije toga zgrada je bila sjedište Partizanskog doma Maršal Tito.

           Iz Ljetopisa Škole za odgajatelje saznaje se da je 27.  prosinca 1950. godine ista preselila iz Medulićeve ulice u zgradu Habdelićeve 1. Tu je Škola za odgajatelje zauzela prostor drugog kata s ukupno 17 prostorija.

 Svako odjeljenje imalo je svoju učionicu te su odgajatelji tek sada dobili priliku za cjelovitu obuku. Prizemlje zgrade i prvi  kat  u Habdelićevoj ulici zauzeo je Đački dom Škole za odgajatelje. Više o tom razdoblju u sljedećem poglavlju.

            Na sjednici 28. lipnja 1977. godine Skupština SIZ-a odgoja i usmjerenog obrazovanja u djelatnosti obrazovanja grada  Zagreba donosi Odluku o osnivanju i konstituiranju Pedagoškog obrazovnog centra sa sjedištem u Klaićevoj 1, a čine ga V. gimnazija Bogdan Ogrizović, XI. gimnazija (Savska cesta 77) i Škola za odgajatelje Tatjana Marinić (Habdelićeva 1).

Tako  naša škola od 1. travnja 1978. godine djeluje, zajedno s V. i XI. gimnazijom, u okviru Pedagoškog obrazovnog centra Bogdan Ogrizović. Kasnije, Skupština grada Zagreba  12. srpnja 1991. godine donosi Odluku kojom se već 31. kolovoza 1991. godine ukida POC Bogdan Ogrizović, a  iz njega nastaju V. VIII. I XI. gimnazija.  Na lokaciji Habdelićeve 1 djeluje VIII. gimnazija. Već pola godine kasnije, 19. ožujka 1992.  ona je preimenovana u Gimnaziju Tituša Brezovačkog u znak sjećanja na prošlost ove ustanove, na djelovanje i zasluge isusovaca. Osim toga, u atriju, koji je sastavni dio ove zgrade, već su se početkom 19. stoljeća izvodile predstave Tituša Brezovačkog.

            Danas Gimnazija Tituša Brezovačkog   radi po programu opće gimnazije, s ukupno 16 razrednih odjeljenja i oko 460 učenika.

Već nekoliko godina Gimnazija organizira nastavu samo u jutarnjoj smjeni. Naši učenici uspješno djeluju u mnogim izvannastavnim aktivnostima te postižu dobre rezultate na mnogim natjecanjima i sa uspjehom upisuju odabrane fakultete. Profesori naše gimnazije, svojim trudom i  predanošću nastavljaju tradiciju odgajanja i obrazovanja mladih ljudi, nekad pitomaca a sada učenika, koja je u ovoj zgradi započela još u 17. stoljeću.

                                                                                                     Jadranka Jurić, prof. i dipl. knjiž.