Gimnazija Tituša Brezovačkog Zagreb

Povijesni pregled obrazovanja u zgradi u Habdelićevoj 1

Građevina na adresi Habdelićeva 1 je, sve do ukinuća isusovačkog reda 1773. godine, služila kao Sjemenište  sv. Josipa. Od 1796. – 1913. ( s prekidima) bila je sjedište Plemićkog konvikta. Kasnijih godina u zgradi se nalazio Odjel za bogoslovlje i nastavu , Statistički ured,  Konvikt za istarsku djecu, Partizanski đački dom Maršala Tita, zatim Škola za odgajatelje, Pedagoški obrazovni centar Bogdan Ogrizović te danas Gimnazija Tituša Brezovačkog.

Zgrada u kojoj se danas nalazi Gimnazija Tituša Brezovačkog ima četristogodišnju povijest na području odgoja i obrazovanja mladih generacija.

Prije no što je u zgradi naše Gimnazije bio đački konvikt bila je to kuća kneza (kasnije bana i palatina) Ivana Draškovića koji ju je 1627. isusovačkom redu darovao kao zahvalu što mu je kod pape ishođena dozvola da se oženi Barbarom Turzo, njegovom sestričnom u trećem koljenu. Dozvolu je dobi  pod uvjetom da se tamo uredi konvikt tj. sjemenište za siromašne učenike Gimnazije (Seminarium pauperum studiosorum). Zanimljivo je da je za gradnju konvikta bio raspisan poseban porez kojega, za razliku od svih ostalih, nisu plaćali kmetovi ili građani već plemići, i to vjerojatno s obzirom da će internat pohađati samo plemićka djeca. Sabor je odredio da vlastela gradnju plati „ex propriis bursis“ odnosno iz vlastitih kesa,a za gradnju je upotrijebljena i ostavština Ivana Krušelja koji je sav svoj imetak ostavio isusovcima da ga upotrijebe u odgojne svrhe.

Gradnja Zgrade dovršena je 1631. te je prvi upravitelj konvikta bio Matija Vernić kojega je naslijedio veliki kajkavski barokni pjesnik Juraj Habdelić  po kojem i nosi ime ulica u kojoj je današnja Gimnazija.

Habdelić je revno brinuo o konviktu i đacima pa je tako sačuvan podatak da je 1664. imao okapanja s ljubljanskom vladom jer je tri godine ranije osamstočetrdeset forinti kamata koje je bila dužna poslala riječkim umjesto zagrebačkim isusovcima. Habdelić se također  sudio s Barbarom Ivanovićevom zbog nasilja i štete što su ih počinili njeni kmetovi iz Ravna, a za svoje je učenike sastavio i Dictionar ili Rechi szlovenske z vexega ukup zebrane u red posztavlyene i diachkemi zlahkotene na pomoch napredka u diachkom navuku skolneh mladencev horvaczkoga i szlovenskoga naroda kako bi oni što lakše naučili latinski jezik.

Konvikt je s radom započeo kao Frangopansko gojilište, a dugo je vremena zavod bio poznat pod imenom Institutum Josefinum tj. Sjemenište siromaha pod zaštitom sv. Josipa te je na zgradi stajao kip koji je prikazivao sv. Josipa kako vodi dijete u školu. I danas je sv. Josip zaštitnik Gimnazije pa tako dan škole obilježavamo upravo na njegov spomendan 19. ožujka.

Sjemeništem su isusovci upravljali sve do ukinuća isusovačkog reda 1773.godine kada ga preuzima svjetovno svećenstvo.

Međutim, već je 1784. car Josip II ukinuo konvikt da bi ga Franjo II (odnosno Franjo I)  obnovio 1796. ovaj put kao Kraljevski plemićki konvikt koji je primao četrdesetpet pitomaca, a uzdržavali su se od plemićkih zaklada. Mnogi su plemići osnivali zaklade (među poznatijima grof Nikola Frangepan, grof Nikola Erdödy, barunica Dominika Pejačević…), no isto takao i gradovi (Koprivnica), vladari (Marija Terezija), a postojala je i tako zvana Sirotinjska zaklada.

Prilikom posvete Crkve sv. Katarine 1632. svirali su glazbenici iz Klagenfurta te je, na nagovor građana, neko vrijeme, u sklopu konvikta, djelovala i glazbena škola.

Tijekom 18.stoljeća bilo je  manjih problema s austrijskom vojskom koja se Zgradom konvikta koristila u periodu između 1784. i 1796. te se nakon toga  odbijala iseliti. Nesuglasice su ipak ubrzo izglađene pa je već od 1820. Zgrada ponovno na raspolaganju đacima.

August Šenoa  naveo je zanimljivu ocjenu uloge Konvikta u hrvatskoj kulturi: „Trećina tadašnjih intelektualaca izašla je iz jezuitskog konvikta – dostojanstvenici, političari, književnici, odvjetnici i sudci.“

Zaista su kroz povijest mnogi slavni i zaslužni Hrvati pohađali našu školu još od njenih početaka. Mogli bismo tako izdvojiti  Nikolu VII Zrinski, Frana Krstu Frankopana te  brojne ilirce: Ivan Kukuljević Sakcinski, utemeljitelja prve ilirske čitaonice („Družtvo narodno“), utemeljitelja prvog ilirskog glazbenog društva i opernog pjevača Alberta Štrigu koji je pjevao Obrena na praizvedbi Ljubavi i zlobe Vatroslava Lisinskog zatim Milivoja Dežmana, Milana Heimerla koji je, kao i Dežman, sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave pod vodstvom Stjepana Radića i Vladimira Vidrića prilikom posjete Franje Josipa I 1895.godine. Tu su još i  povjesničar umjetnosti i slikar Izidor Kršnjavi, pjesnik Dragutin Domjanić, književnik i filozof Franjo Marković i mnogi drugi.

Nisu se proslavili samo učenici Konvikta pa je tako  jedan od najvažnijih hrvatskih književnika devetnaestog stoljeća Hugo Badalić predavao u Konviktu hrvatski, latinski i grčki jezik, a napisao je i himnu pitomaca. U  burnim vremenima nacionalnog buđenja u Konviktu je vladao narodni duh, mladež se okupljala u književnu zajednicu, a izdavali su i svoj beletristički list „Domovina“.