Kako se živjelo u Konviktu?
Godine 1891. Zavod je proširen na 76 pitomačkih mjesta. Pitomci su bili podijeljeni u tri grupe s prefektima (obično gimnazijskim profesorima) na čelu.
Disciplina u internatu bila je stroga – točno je bilo određeno vrijeme buđenja, vrijeme za molitvu, vrijeme za učenje i vrijeme za slobodne aktivnosti, a učenici su ispitivani nakon učenja svaki dan između devetnaest i dvadeset sati. Učenike se za različite prijestupe kao što su nerad na studijama, vika, tuča, fućkanje, pjevanje, kašnjenje sa šetnje zatvaralo na nekoliko sati. Uobičajene su kazne bile uskraćivanje dva obroka radi nerada na studijama ili korepeticijama, tri obroka radi nereda u zabavnici ili vike pri jutarnjoj molitvi te čak četiri obroka ukoliko pitomcu prilikom izlaza na šetnju nije bio ulašten gumb.
U tadašnja vremena često je bilo korišteno fizičko kažnjavanje pa je tako na više mjesta zabilježeno „šibe radi svinjarija“.
Pitomci su kažnjavani i ako bi ostali dulje spavati i propustili jutarnju molitvu. Učenički izgovor je pri tome obično bio da nisu čuli podvornika kad ih je budio. Stoga je određeno da se moraju svakog jutra prijaviti podvorniku da su budni.
Konvikt je brinuo ne samo o naobrazbi pitomaca već i o njihovom kulturnom i duhovnom uzdizanju. Često su ih puštali, a slobodan izlaz davao je ravnatelj na predstave u grad primjerice na Puccinijevu La Boheme u Hrvatsko narodno kazalište 1902.
Đaci su te prilike dopuštenih izlazaka ponekad i zloupotrebljavali pa je prefekt zabilježio „dobili izlaz u kazalište, viđeni u gostionici“
Starijim je učenicima bilo dopušteno pušiti u maloj zabavnici, ali ne u kameradama (spavaonicama), zahodima i na prozorima koji gledaju na ulicu. Zabilježeno je tako :„zatečen kako puši u kameradi“, „oštro ukoren jer je pušio na prozoru koji gleda na ulicu“, „kažnjen jer je, po vlastitom priznanju, pušio u zahodu za vrijeme studija“. Đaci su često pušili po hodnicima pred mlađim pitomcima samo „kako bi pokazali što oni mogu i smiju“.
Ravnateljstvo Konvikta vodilo je brigu o ponašanju pitomaca tako da su osim redovnih sjednica tri puta godišnje sazivane i izvanredne sjednice. Najčešći razlog sazivanja izvanrednih sjednica bilo je neprimjereno ponašanje pitomaca. Jedna je, primjerice, sazvana 16. rujna 1902. jer su se dva pitomca posvađala u kuglani pri čemu je jedan od njih bacio kuglu s namjerom da pogodi drugog, no promašio je pa su obojica kažnjeni. Sjednicama je predsjedao regens (ravnatelj). Na prijelazu XX. stoljeća bio je to Nikola Kamenar, nekadašnji vjeroučitelj ženske gimnazije. Kamenara je naslijedio Rudolf Vimer, zagrebački kanonik, rektor Zagrebačkog sveučilišta, dekan Bogoslovnog fakulteta, vjeroučitelj gornjogradske gimnazije te prefekt Konvikta.
Na sjednicama se raspravljalo o svakodnevici Konvikta pa je tako starijim pitomcima zabranjeno posuđivati pera, olovke, knjige od mlađih jer su ih često zadržavali. Određivane su korepeticije odnosno određivani su profesori koji će nadgledati učenike pri učenju i pomagati im, a raspravljalo se i o ponašanju učenika. Primjerice jedan učenik je krao knjige ostalim pitomcima i prodavao ih, a novce je skrivao u tajnim ladicama. Ne bi se otkrilo tko je to bio da čistačica nije pronašla novce dok je čistila.
Pitomci Konvikta morali su se odjećom razlikovati od ostalih učenika. Pitomčeva odora bila je propisana u Naputku roditeljima ili skrbnicima. Uniforma đaka sastojala se od crvene kape, plavoga kaputa te plavih hlača po uzoru na bečki Terezijanum. Đaci Konvikta su morali imati jednu paradnu bluzu, jedne paradne hlače, jedno zimsko domaće odijelo, jedno ljetno domaće odijelo.
Solventi odnosno plaćajući pitomci trebali su imati odijela, bluze (zimske i ljetne), hlače (zimske i ljetne) od lodena, jedan ovratnik, kapu, rukavice, mač i remen.
U zapisima iz Konvikta „opominju se pitomci da na svom tijelu, kao i na zgradi osobitu pokažu čistoću jer izvanjsku oblik ove krijeposti skoro je pa uvijek siguran znak (duševne) nevinosti“. Pitomci su se stoga svako jutro umivali, a stariji i brijali. Kupali su se jednom mjesečno u zavodskom kupalištu. Pitomac je predstavljao Konvikt te je, pri izlasku u šetnju, morao biti prikladno odjeven, čist i uredan. Ni najmanji propust se nije tolerirao, čak ni sitnica kao što je neulašten gumb. Neki su pitomci kako je zabilježeno, kažnjeni zatvorom od osam sati iz tog razloga.
Odijelo je bilo pitomčevo vlasništvo, ali ga je smio nositi samo dok je bio u Zavodu.
Svoje vrijeme izvan škole učenici su provodili u Konviktu.
Zgradu su činili prvi kat sa spavaonicama i drugi kat na kojem su bile učionice. Godine 1951. je škola podijeljena na muški i ženski dio, a zanimljiva je činjenica da je zbornica oduvijek mjestu na kojem se sada nalazi. U Konviktu je postojala i kapelica za jutarnju i večernju molitvu te nedjeljne mise.
Iako je većina pitomaca bila plemenita porijekla učili su ih poštivanju svih ljudi „nitko neka si ne prisvaja kakove vlasti u sluge“. Postojala je, naravno, jasno određena hijerarhija „niti neka se ne druži ili prijatelji sa slugami, koji će u svoje vrijeme svakomu dužni službu učiniti, nemarni u tom pogledu imadu(ju) se prijaviti gornjogradskom nadstojniku . U zapisu je zabilježena takva prijava pa je pitomac oštro ukoren zbog prijateljevanja sa slugom. Sva navedena pravila odnose se na razdoblje od 1900. do 1911.
Navode se dužnosti slugu kao što je čišćenje obuće koje se plaćalo dvanaest kruna te odjeće (dvije krune mjesečno). U Zavodu je također postojala pralja za one koji su željeli da im ona pere rublje (trideset kruna godišnje).
Kako su u društvu postojale imovinske razlike među plemićima, neki su plemići tražili stipendije uz objašnjenje da žele sinu pružiti dobro školovanje, ali jedva prehranjuju sebe i obitelj od rada na zemlji. Naravno, spominje se i plemstvo koje je bez problema plaćalo školarinu iako je i među njima bilo onih koji su povremeno imali problema pri upisu.
Pitomci Konvikta morali su biti rimokatolici pa jedan otac moli da se njegovim sinovima omogući upis jer su odgajani u rimokatoličkoj vjeri iako su kršteni kod pravoslavnog svećenika. No pri tome naglašava da je to napravila njegova supruga kad je bio odsutan.
Kao zanimanje oca pitomaca najčešće se navode privatni činovnici, odvjetnici, ljekarnici, liječnici, trgovci.
Većina učenika dolazila je iz Hrvatske i Slavonije iako ih je bilo i iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Ugarske, Austrije, a naveden je i jedan učenik hrvatskog podrijetla iz Amerike.
Ravnateljstvo Zavoda brinulo je i o financijama pitomaca „nižoj se gimnaziji ne dopušta imati kod sebe novacah, ali i iz Gornje gimnazije morat će se iskazati kako je novce potrošio“.
U pravilima često ima kontradikcija, jedna od njih je i gore navedeno pušenje koje je u pravilima „kao zdravlju škodljivo, osim toga sredstvo nepotrebna troška i pogibelji svake vrste, strogo se zabranjuje“ strogo zabranjeno, ali je starijim pitomcima bilo dopušteno pušiti u zabavnici, prostoriji u kojoj su provodili slobodno vrijeme. Pitomci se tog pravila nisu pridržavali pa su pušili u kameradama, zahodima, na prozorima što gledaju na ulicu i pred malima (što je ravnateljstvo osobito smetalo).
Pravila su u Konviktu općenito bila poprilično stroga „nijednom pitomcu se ne dopušta ulaziti u tuđu cameradu, ako ima kakovih poslova ima dotičnoga u slobodno vrijeme kucanjem na vratih izazvati“, „bditi po noći radi naukah samo se iznimice dozvolom poglavarstva dopušta“.
Navodi se : „na šetnju se nije slobodno (van na hitac kamena) odaljiti“, pitomci su to pravilo često kršili, uz ispriku da su pokušali sustići ostale koji su previše odmakli („kažnjeni jer su na šetnji toliko zaostali da nisu mogli naći (?) ostale pitomce“,), „u školu se ide redom, isto tako iz škole, ma došao jedan samo razred kući“ Na zapise o kršenju ovog pravila nismo naišle, ali smo zato na više mjesta našle zapise o kršenju reda i discipline unutar škole („prijavljeni jer su ćuškali kolegu“ Učenici se nisu sukobljavali samo međusobno („prijavljeni zbog nereda na studijama (ćuškaju se) “) nego ni prema korepetitorima nisu pokazivali dužno poštovanje. Navodi se:„ustao je od stola i šetao po razredu, kada ga je korepetitor upozorio da sjedne na svoje mjesto on mu drzovito odgovori ne ću“.
Zanimljivi su još i zapisi: „nikad se ne dopušta polaziti kuhinje ili drugih mjesta zavoda, zabranjuje se također svako nečedno ponašanje, vika ili pjevanje Pronašle smo mnogo stranica zapisa „kažnjen jer je vikao za vrijeme korepeticija“, „kažnjen jer je pod satom fićukao“, „svi pitomci jedne camerade imadu svoje poslove slugi za budući dan navečer kazati, da ih on najavio u vrijeme gornjogradskom nadstojniku ujutro lakše zajedno obaviti može“.
Preko ljetnih praznika pitomci su odlazili kućama, a ako su željeli provesti Božić ili Uskrs s obitelji, roditelj ili skrbnik je trebao tražiti dopuštenje ravnateljstva.
Na početku svake godine pitomci su sa sobom u Konvikt trebali donijeti jednu strunjaču, dva jastuka, šest jastučnica, jedan gunj, plahte, ručnike, donje rublje, dvanaest pari čarapa, košulje, rupčiće, salvete, jednu žlicu, jednu vilicu, jedan nož, dvije čaše, jednu bocu, jednu praonicu (posuda za jutarnje umivanje), dva češlja, četkicu za zube, sapun i prašak za zube, četku za odjeću, dva para cipela. Umjesto slamnjače svaki pitomac je dobio strunjaču napunjenu afrique-om (materijal od palminih vlakana). Pitomcima je bilo dopušteno posjećivati obitelj ili prijatelje u gradu, a obično ih se puštalo nedjeljom na objed.
U Konviktu je postojala kuhinja u koju pitomcima nije bio dopušten ulaz. U njoj su se pripremali svi obroci; doručak (kava), objed (obložena govedina s umakom, varivo s pečenim mesom, pečenka sa salatom ili tjesteninu), večera (juha i svježe meso s prismokom), popodnevno jelo po izboru (mlijeko sa žemljom (4 krune) ili kava (6 kruna)
Gledano iz današnje perspektive pitomci nisu imali puno vremena za učenje, ali su zato imali svoje instruktore.
Pitomčev dan bio je ispunjen obavezama (jutarnja molitva, jutarnja nastava, ručak, popodnevna nastava, šetnja, učenje) i za učenje im je, posebno ako uzmemo u obzir da je većina polazila korepeticije iz nekog predmeta ostajalo malo vremena. Pronašle smo tako podatak da su pojedini pitomci za instruktore imali Zvonimira pl. Dorogoga, Zapunčić Zvonimira, Josipa Hraišćana, Vladimira Matića.
A kakve su bile ocjene? Uglavnom se navode dvojke i trojke, nitko nije prošao s pet, samo je jedna četvorka (jedini koji je imao pet iz hrvatskog), ostale petice su mahom iz gimnastike i pjevanja (samo su dvojica imala pet iz obadva predmeta).
U razdoblju koje smo pomnije istražili, od 1900. do 1911., školski sustav je bio drugačiji nego danas, predmeti su bili podijeljeni na obavezne (obligatne) – vjeronauk, latinski, grčki, hrvatski, njemački, mađarski, povijest, zemljopis, matematika, mjerstvo, opisno mjerstvo, prirodopis, kemija, filozofska propedevtika. Zatim na relativno obligatne – higijena, prostoručno risanje te na neobligatne (neobavezne) – gimnastika, krasopis, pjevanje, talijanski, engleski, risanje, stenografija. Svjedodžbe su se razlikovale od današnjih – bilo je moguće postići prvi, drugi i treći red (niži red se dobivao zbog neprimjerenog vladanja ili zbog pada jednog (drugi red) ili više predmeta (treći red)), ne samo sveukupno već i iz pojedinog predmete . Pronašle smo zapise kako je učenik kažnjen zbog svjedodžbe drugog reda.
Ocjenjivani su ocjenama nedovoljan, jedva dovoljan, dovoljan, dobar, vrlo dobar, odličan, a osim školskog uspjeha važno je bilo i ponašanje u školi i u Konviktu koje se bilježilo se u odvojenim rubrikama. Tako se u rubrici ćudoređe i marljivost moglo upisati :besprijekorno, odlično, vrlo dobro, dobro, budno, sabrano, kadšto rastreseno, rastreseno, podijeljeno, nemarno, nikakvo.
Pitomci su izborne predmete (engleski, talijanski, stenografiju) mogli učiti od trećeg razreda s učenicima gimnazije, i to besplatno. Ostale jezike mogli su učiti s dopuštenjem ravnateljstva u zavodu i to uz nadoplatu. Među zavodskim učiteljima bio je i jedan carski i kraljevski časnik u pričuvi koji je učio pitomce vojničkim vještinama. Za pitomce viših razreda bile su obavezne i obuke u plesu i salonskom vladanju. Solventi su plaćali deset kruna, uz tu nadoplatu su se smjeli pridružiti i mlađi pitomci.
Kraljevski plemićki konvikt djelovao je sve do 1913. Godinu dana u njemu je djelovao Odjel za bogoštovlje i nastavu tadašnje zemaljske vlade, a do 1929. Statistički ured.
Za vrijeme I. svjetskog rata zgradu je zauzela vojska i iako je određeno napuštanje ono nije provedeno sve do 1941. godine postoji samo Ravnateljstvo koje je stipendistima isplaćivalo stipendije i brinulo o njihovom školovanju. Sve do II. svjetskog rata zgrada je bila sjedište Istarskog internata, a za rata prostorima škole koristila se vojska. Bila je to, tada, česta pojava, primjerice vojska je koristila i prostore tadašnje Muške gimnazije pa su učenici nastavu slušali u prostorijama Pravnog fakulteta. Za vrijeme Druge Jugoslavije zgrada je bila sjedište Partizanskog doma Maršal Tito.
Godine 1951. osnovana je Škola za odgajatelje koja 1966.godine mijenja ime u Škola za odgajatelje Tatjana Marinić te samostalno djeluje sve do 1977. Od navedene godine je u sklopu Pedagoškog obrazovnog centra Bogdan Ogrizović zajedno s Petom i Jedanaestom gimnazijom, a od 1991. samostalna.
Već 1992. dobiva ime Gimnazija Tituša Brezovačkog, po još jednom svom nekadašnjem đaku koji je zadužio hrvatsku književnost, te nastavlja tradiciju obrazovanja mladih ljudi. Iz naše škole možda ne potječe više trećina hrvatske inteligencije kao u devetnaestom stoljeću, ali jedna smo od najkvalitetnijih zagrebačkih škola, koja svojim učenicima usađuje ne samo znanje već i moralne vrijednosti i društvene vještine te ih bez straha šalje u svijet kao zrele i odgovorne ljude.
Svjetlana Vorel, prof., Petra Babić i Petra Vručina
Ukupno: 156463
Ovaj mjesec: 5550
Ovaj tjedan: 110
Danas: 110
« Travanj 2027 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 | 4 |
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 | 2 |
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
Antigona_Skup_pitanja_za_lektiru.doc
euripid, elektra, pitanja.doc
gost.pitanja.doc
Ilijada_Odiseja_pitanja.doc