Gimnazija Tituša Brezovačkog Zagreb

MOJA SJEĆANJA IZ ŠKOLE U HABDELIĆEVOJ

 Ivanka Peruško, prof. likovne umjetnosti

Travanjsko jutro - zapravo raj na zemlji istarskoj. I tako, prebirući po sjećanjima iz mog radnog vremena u Habdelićevoj, nadolaze samo lijepi trenutci. Sjećam se divne osobe, profesorice Mirjane Jaklinović koja je bila direktorica i spasila me „šetnje“ kroz dvije ili tri škole kako bi napunila satnicu. Jedno jutro, sunce je sjalo u prozore zbornice i ona veli meni - kolegice vi bi mogli ako želite imati punu satnicu ovdje kod nas. „Ma što velite, rekoh ja“ i veselju nije bilo kraja.

Godine 1978. počela sam raditi u 6. gimnaziji na Katarininom trgu, pola satnice, pa pola satnice u osnovnoj školi u Krajiškoj ulici. Uskoro sam imala pola satnice u 5. gimnaziji u Klaićevoj i pola u Habdelićevoj. Potom sam uskoro dobila u Habdelićevoj punu satnicu pa sam napustila Klaićevu gimnaziju jer se počela orijentirati na prirodni smjer pa je prestala potreba za nastavom iz likovnog.

Mučila sam se, ah, u osnovnoj školi, gdje sam do tada predavala, djeca su preglasna i neobuzdana, dok u srednjoj već misle na posao ili fakultet i sve je drugačije.

Pedagoški centar u kojem je bila i Habdelićeva je zahtijevao usmjerenja prema odgajateljima i učiteljima. Bilo je jako lijepo raditi. Zbornica dosta kompaktna i marljiva. Točno se odlazilo u razred na zvuk zvona, a poslije drugog sata - veliki odmor – bila je kavica koju je uglavnom kolegica Marija spremala. To je bila cijela ceremonija točenja. Kad su se sve šalice napunile smjeli smo uzeti sa tace. Marija je bila u tome stroga. Onda priče o nastavi ili svojoj djeci i opet trk na zvuk zvona. Za vrijeme odmora bilo je tiho po hodnicima za razliku prema osnovnoj školi.

I sada kada razmišljam o mojim učenicama iz Habdelićeve povezujem te klinke koje isto putuju iz okolice ili odlaze kućama svojim vlakom ili autobusom. Bile su to divne generacije. A tek kako su slikale! Napravili smo nekoliko izložbi u školi. To je bilo slikanje po promatranju - tegle sa cvijećem, kupusi, karfiol, poriluk, luk, a i portretirale su se međusobno - nevjerojatne stvari su radile. Uvijek mi je žao da nekoliko slika nisam spremila sebi za uspomenu. Crtale su i slikale, uglavnom ugljenom, po gornjem gradu, porte i palače.

Sjećam se kako je bio dogovor da svaki razred kupi jednu ružu i da ih posadimo u dvorištu uza zidove škole. I to su zdušno prihvatili i posadili. Ali ne za dugo. Onaj klub ispod škole došao je na ideju da naprave plesnjak u vrtu, postavili su drveni podij a ruže nestadoše. Bile smo jako žalosne. Ali život ide dalje. I učila sam ih da prihvate sve mirno, da se ne ljute i ne prepiru. Ipak jedna moja učenica je sada učiteljica mojim slatkim unučicama blizankama i svako toliko me pozdravi po njima. U njihovom odgoju prepoznajem što sam dala učenicama dok sam radila, i to je jedno veliko zadovoljstvo. Moje učenice su stekle naviku posjećivanja izložbi i na to sam bila vrlo ponosna. Često sam ih puštala da same odu a poslije smo popričali o izložbi. Stjecale su kulturne navike. Razgovori su bili više nego izvrsni. Njihova zapažanja su i mene podučavala. Najvažnije je osloboditi u djetetu najljepše osjećaje i zaključivanja.

Godine su tekle, počele su uzbune početkom Domovinskog rata. Kad bi u jutro došla do uspinjače i ugledala plavo nebo, bez oblaka, sva bi se u ukočila od straha. To je bio znak da će avioni krenuti. U školi smo se dobro držali - na zvuk sirene trk u Lapidarij - podrum ispod škole pretvoren u plesnjak. Poslije uzbune opet u razred. Bilo je strašno neljudski. Ja sam se uskoro razboljela, dobila sam legionarsku bolest i završila u zaraznoj bolnici sa visokom temperaturom. Jedva sam ostala živa. Nakon tri tjedna pustili su me iz bolnice i moji su me, opet pod sirenom (zbog zračne uzbune), vozili kući. Još tri mjeseca sam morala biti na bolovanju - strogom mirovanju - i uskoro sam otišla u mirovinu u listopadu 1991.

U Zagrebu, 02. svibnja 2011.