Kako smo i ove godine imali dane otvorene nastave, opet smo imali radionice, svaka sa svojom temom. Ja sam bila na latinskoj, pa da vam je pokušam dočarati.

S probama smo počeli dosta rano (ništa od „PARCE TEMPORI“), oko sredine veljače, ako me sjećanje ne vara. Na tim je probama bilo super; čitali smo dramski tekst na hrvatskom, engleskom i latinskom, odlučivali se za naglaske, izgovore… - lapsusi su se nizali. Sve je to bilo upakirano u puno smijeha i zabave. Razmjenjivali smo ideje ( Medus= Ivek, Graecia = Korčula), upoznavali se međusobno, razgovarali i naravno- glumili. Kad su došli dani otvorene nastave ( oh, tako iščekivani), ponovno smo se našli i uvježbali sve to zaozbiljno ( RES, NON VERBA!). Dan nam je prijedlog da sve to snimimo pa da se u petak i mi opustimo u publici, ( i gledamo to od tamo), a mi smo ga, naravno, prihvatili brzinom svjetlosti ( osim Agneze, naravno, ona je stara škola pa joj se ova LICENCIA POETICA nije svidjela kao nastup uživo, ali i ona je preživjela.) I tako smo, zamotani u plahte, s bijelim ružama, odglumili prvu scenu na latinskom ( ne iz prve, naravno, ipak je procifisci teška riječ). Odmah za tim išla je hrvatska verzija, koja je također briljirala Nakon i tog naklona, odglumili smo „LACONICA BREVITAS“ englesku scenu pa se svi zajedno naklonili ( sva sreća da profesorica može glasno pljeskati i sama, iza kamere). Lagano smo se razišli i susreli se ponovo na priredbi naših talentiranih kolega. Drugo jutro, umorni i usporeni, našli smo se ponovo. Sirota profesorica morala je ispunjavati papirologiju. Pogledali smo filmić na laptopu. A onda nam je rečeno da ipak moramo nastupiti zbog nedovoljno glasnih zvučnika. Tako smo došli na Mirandolininu generalnu probu. Ipak su zvučnici bili u redu pa smo zahvaljivali Jupiteru, Junoni, Marsu, Neptunu  i ostaloj ekipi. Pogledali smo Mirandolinu ( i dobili trbušnjake od smijeha), a prije nje odigrao je naš filmić. Smijeh je bio zarazan. I to je bilo to.

Usprkos Agnezinoj potrganoj ogrlici ( perle su se odlučile PODIJELITI I ZAVLADATI ) i poderanoj plahti Bauera ( čuj, nismo svi patriciji), uspjeli smo dočarati jučer, danas, možda sutra. Carpebamus dies.

                                                                               Lorena Petrac, 1.a